„Možda idemo u krug, ali barem više ne stojimo (jer kad bi stajali na mjestu shvatili bi li koliko smo idioti)“

Idemo. Svi idemo. Nitko ne zna kamo, nitko ne zna zašto, ali svi idemo, jer kretanje daje privid smisla, a smisao smo davno izgubili, negdje između prvog kredita i zadnje objave na društvenim mrežama.

Svijet se pretvorio u ogromni kružni tok idiota. Svi trube, svi nervozni, svi žele naprijed, a nitko ne zna tko drži volan.

Današnji čovjek je evoluirao u stvorenje koje hoda, radi, plaća porez i šuti. Ako mu kažeš da je slobodan, on se nasmije, uzme novu pretplatu i stavi slušalice. Sloboda se danas prodaje na rate, bez kamata, ali uz uvjet da ne misliš previše, jer misao je kvar na sustavu. Zato su i izmišljeni kružni tokovi da se svi lijepo vrte, sretni, zaposleni, poslušni, i uvjereni da stižu negdje.

Napredak? Napredak je kad ti frizer ima aplikaciju za naručivanje, a država nema kanalizaciju. Napredak je kad više znaš o telefonu nego o vlastitoj glavi. Napredak je kad plaćaš psihoterapeuta da ti kaže ono što ti je baka govorila besplatno. A najdraži mi je moderan slogan: “Važno je biti u pokretu!” Pa i kokoš s odrezanom glavom je u pokretu, samo nema pojma kamo ide.

Svi govore o „razvoju svijesti“. Ma kakvoj svijesti, molim te. Ljudi danas ne mogu tri minute biti sami sa sobom, a da ne otvore mobitel, jer se boje da će naletjeti na vlastite misli. Svijest se ne razvija, svijest se smanjuje kao prostor za parkiranje. Sve je automatizirano, sve se optimizira, sve se planira, osim smisla. Njega smo zaboravili ažurirati.

S duhovne strane, ovo sve ima smisla: svemir nas je očito odlučio kazniti ironijom. Dao nam je brzinu, tehnologiju i slobodu, a mi smo sve to iskoristili da se vrtimo u krug kao hrči koji misle da su filozofi. Zamisli koliko moraš biti glup da te stroj nadmaši u čovječnosti.

Možda idemo u krug, ali barem više ne stojimo. Jer ako bismo stali, morali bismo pogledati jedni druge, a to je najstrašniji prizor u svemiru. Vidjeli bismo prazne oči, lica koja se smiješe jer je tako pristojno, i duše koje odavno spavaju.

Zato vozi, čovječe. Vozi i ne pitaj. Ne misli, ne sumnjaj, ne zastaj. Drži se trake, slušaj glas sustava, prati znakove, troši i kruži jer u svijetu gdje svi idu naprijed samo budale pitaju kamo idemo.

„Mijenjam mišljenje, dakle, još sam živ“

Kažu da su ljudi koji mijenjaju mišljenje jebivjetri. Da su nestalni, nepouzdani, da nemaju kičmu. Ja, naprotiv, mislim da su to jedini ljudi koji imaju puls jer mijenjati mišljenje znači da si nešto novo doživio, nešto razumio, nešto u sebi pomaknuo. Samo mrtvi i glupi misle isto cijeli život.

Svijet voli stabilne idiote. One koji se drže svog stava kao pas noge stola, bez obzira na činjenice, vrijeme, logiku ili smisao. Takvi su omiljeni u politici, na televiziji iu svakoj birtiji s dnevnim menijem. Ljudi koji ne mijenjaju mišljenje smatraju se principijelnošću, ali zapravo se radi o intelektualnom strahu, strahu da se njihov pogled u ogledalo ne pretvori u upitnik.

Mijenjati mišljenje nije slabost, nego luksuz. To znači da si prošao iskustva, preispitao se, srušio stara uvjerenja i opet sagradio novu. Znači da se nisi zacementirao u vlastitim uvjerenjima jer svaka istina ima rok trajanja. Što si stariji, to ti je jasnije da nisi isti čovjek kao jučer, a ako jesi, onda si nešto ozbiljno pogriješio.

Naravno, društvo to ne voli. Društvo voli ljude koji se ne mijenjaju, jer su predviđeni. Tako ih se lakše kontrolira, etiketira, koristi. Ako danas misliš jedno, a sutra drugo, postaješ opasan jer pokazuješ da razmišljanje još uvijek postoji, a to je u današnje vrijeme najsubverzivniji oblik ponašanja.

Mijenjati mišljenje znači evoluirati, a evolucija je uvijek neugodna. To je kao mentalna promjena kože, svrbi, peče, boli, ali na kraju dišeš lakše. I ne, to ne znači da si nestalan, nego da si živ. Da nisi kip, nego čovjek. Da nisi memorijska kartica, nego biće koje uči.

Ljudi koji nikad ne promijene mišljenje, najčešće nikada nisu stvarno ni razmišljali. Samo su jednom čuli nešto što im se svidjelo, pa to ponavljaju do smrti. To nije stav, to je refren.

“Bolje mijenjati mišljenje nego cijeli život braniti glupost.”

“Samo budale ostaju dosljedne u zabludi.”

“Mijenjati mišljenje ne znači izdati sebe. Znači da ste upoznali novu verziju sebe.”

I zato, kad ti netko kaže da si jebivjetar jer mijenjaš mišljenje, samo se nasmiješi i reci: „Naravno da jesam. To znači da nisam fosil", jer jedino što je tragičnije od pogrešnog mišljenja je misliti isto cijeli život.

„EU stečevina – čija je to, dovraga, stečevina?“

Svaki put kad netko iz Bruxellesa izgovori riječi “EU stečevina”, negdje u Europi umre jedna moždana stanica. To je pojam koji zvuči ozbiljno, kao da skriva mudrost civilizacije, a zapravo označava brdo birokratskih pizdarija koje su nastajale godinama jer nitko nije imao hrabrosti reći: “Ljudi, ovo je besmisleno.”

“Stečevina” je kao sveta krava europske politike. Svi je štuju, nitko nije vidio izbliza, a smrdi kad je takneš. Službeno, to je “zbirka svih zakona, propisa, standarda i vrijednosti koje su države članice zajednički razvile”. U prijevodu: sve ono što nitko normalan ne bi čitao ni pod prijetnjom kazne, ali moraš se pretvarati da ti je jasno.

Bruxelles je od toga napravio religiju i sad svi kleče pred “stečevinom” kao pred oltarom svetog papira: “Pridruži se, usvoji, implementiraj, harmoniziraj!” Sve dok ti ne dođe da harmoniziraš njima mater.

Jer realno, čija je to stečevina? Nije naša. To je stečevina velikih, onih koji su prvo sve pokupili, pa sada ostatke svoje “civiliziranosti” prodaju kao demokratsku sapunicu. Njemačka je dala pravila, Francuska miriše, Nizozemska računicu, a mi smo dali potpis. Kao kad uđeš u tuđi stan, sve je već uređeno, ti samo moraš skinuti cipele i reći: “Predivno ste to sredili.”

Europska stečevina je zbirka kompromisa koji su ispali iz političkih orgija zadnjih 50 godina. To nije skup vrijednosti, to je katalog alibija. I sve što ne funkcionira, sve što smrdi, sve što ne možeš objasniti automatski se zove “proces usklađivanja”. To je birokratski eufemizam za: “Ne znamo ni mi, ali važno je da piše da znamo.”

I sad, svaka zemlja kad uđe u EU, mora “usvojiti stečevinu”. To znači da mora prepisati deset tisuća stranica pravila, smjernica, uredbi i preporuka. To nije integracija već je intelektualna kapitulacija. Kad završiš s tim, shvatiš da više ne znaš gdje završava tvoja država, a gdje počinje Excel tablica iz Bruxellesa.

Naravno, sve to radi “za naše dobro” jer mi, mali narodi, očito nismo sami sposobni shvatiti što je sloboda, što je dostojanstvo i što je zdrav razum. To nam sad moraju objasniti Nijemci i Francuzi, uz financijsku potporu i moralne smjernice o veličini krastavca i postotku masti u siru.

Čitava “stečevina” je kao Ikea namještaj, izgleda skladno, ali uvijek ti fali jedan vijak i moraš zvati tehničku podršku. A kad im kažeš da nešto ne valja, oni ti šalju novi priručnik.

I što na kraju dobijemo? Društvo koje zna napamet sve protokole, a ne zna misliti. Sustave koji poštuju pravila, a gaze ljude. Zemlje koje su formalno “moderne”, a duhovno sterilne. Jer ta famozna stečevina ne prenosi vrijednosti, prenosi sterilnost.

Zovu to “napretkom”. Ja to zovem “eutanazijom raznolikosti”. Svaki narod koji uđe u EU mora odrezati dio sebe, da bi stao u njihovu ladicu. Mali narodi, oni s dušom, kaosom, humorom i ponosom, postaju poslušni statisti. I to je najveći uspjeh Bruxellesa: stvorili su kontinent u kojem svi izgledaju isto, misle isto i boje su isto.

“EU stečevina: dokument koji dokazuje da se i glupost može standardizirati.”

“To nije zajednička vrijednost, to je kolektivni kompromis.”

“Europa nije zajednica, to je servisni centar za kontrolu mišljenja.”

I zato, kad ti neki birokrat kaže: “Moramo poštovati stečevinu”, reci mu: “Naravno, samo mi reci tko ti je stekao i koliko nas je to koštalo?”

Jer ako je to civilizacija, onda, brate, radije ostajem divljak.

„Što si stariji, to vrijeme brže bježi jer zna da više nema snage trčati za njim“

U djetinjstvu su dani bili beskrajni. Ljeto je trajalo kao tri života, a čekanje Božića bilo je mučenje ravno Danteovom Paklu.

Svaki dan nova avantura, svaki sat pun čuda, svaka sekunda dovoljno duga da se u njoj rodi nova ideja. A danas? Dan brže proleti od novca na bankovnom računu. Otvoriš oči, provjeriš mobitel, i eto ga već večer. Nisi ni živio, samo si “bio u tijeku”.

Vrijeme, kažu, leti. Ma ne leti ono, letiš ti, samo u pogrešnom smjeru. Kroz obaveze, sastanke, kupovine i gluposti koje zoveš „važnim stvarima“. Mozak ti više ne bilježi ništa jer je sve već viđeno, a kad nema novih iskustava nema ni dužine.

Zato djeci dan traje vječno, a odraslima tjedan proleti kao misao koju su zaboravili zapisati.

Znanstvenici to objašnjavaju mozgom, ja to objašnjavam ironijom: kad si mlad, živiš svaki trenutak kao da ga prvi put vidiš, a kad si stariji, ponavljaš isti scenarij, samo s više računa i manje entuzijazma. Zato se i čini da vrijeme ubrzava jer si ti usporio. Ne fizički, nego emocionalno. Više te ništa ne iznenadi, ništa ne zapali, sve si već jednom proživio i prežvakao. Život ti postane repriza, a tko još gleda reprize do kraja?

Djetetu sve traje jer čeka. Odraslom sve leti jer juri. I što više juriš, to više propuštaš, a što više propuštaš, to se više čudiš kako “vrijeme ide brzo”. Ne ide brzo, samo si ti stalno negdje drugdje, u jučer, u sutra, u porukama, u mislima, samo ne u životu. Vrijeme voli prisutne, zato djeci ide polako. Nama, koji živimo u mentalnom autopilotu, vrijeme samo mahne rukom dok prolazi.

Znaš kad najviše shvatiš koliko brzo leti? Kad vidiš kako ti dijete odraste dok ti još čekaš “pravo vrijeme” za početi živjeti. Kad se sjetiš onih glupih rečenica tipa „ima vremena“ i shvatiš da ga više nema. Kad pogledaš staru sliku i shvatiš da nije sjećanje požutjelo nego ti.

I sad, da budem brutalno iskren, možda vrijeme i leti brže s godinama jer zna s kim ima posla. Na početku nas čeka strpljivo, a kasnije, kad vidiš koliko smo postali dosadni, samo ubrza i kaže: „Ajde, ajde, ionako više ne znaš što bi sa sobom.“ Vrijeme ima smisao za humor, samo što ga većina shvati tek kad je kasno.

Nekad sam mislio da vrijeme leti jer svijet ide naprijed. Sad znam da leti jer sam se prestao okretati oko sunca, a počeo oko kalendara. Mladost gleda u nebo, starost u sat. I kad uhvatiš sebe da govoriš “jučer je bilo ljeto, a već je Božić”, znaj da nije problem u godinama nego u tome što si prešao s osjećajima na preživljavanje.

“Vrijeme ne leti nego si ti samo sjeo u autopilot i zaboravio izaći.”

“Djetinjstvo traje dugo jer ga živiš dok starost proleti jer je samo pratiš.”

“Ako ti se čini da vrijeme ide prebrzo, pokušaj ga uhvatiti mislima pa ćeš shvatiti da sam sebi prepreka.”

Istina je jednostavna: vrijeme ne ubrzava, nego se ti smanjuješ. Kad postaneš manji od vlastitog života, sve ti izgleda veliko i brzo, a dok se opet ne raširiš, sve ćeš ti prolaziti, pa i ti sam.

“Stanovi koji su nekad živjeli i ovi danas koji samo glume da postoje.”

Nekada si, kad bi zakoračio u kuću, odmah znao da si ušao u život, a ne u prostor. Zidovi su imali miris, boja je disala, a svaka mrlja na stolnjaku bila je zapis trenutka, ručka, svađe, poljupca ili pijanstva. Zavjese su bile teške, pune prašine i priča, slike nisu bile estetski statement nego sjećanje. I boje su bile stvarne, guste, neusklađene, ali iskrene jer ljudi su tada još željeli toplinu, ne stil.

Danas ulaziš u stan i ne znaš jesi li ušao u dom ili u katalog. Zidovi su bijeli kao bolnička posteljina, zrak miriše na klima-uređaj i ništa, a prostor odiše sterilnošću kao da u njemu živi pod anestezijom. Sve je “pročišćeno”, “harmonično” i “nenametljivo”, savršeni sinonimi za emocionalnu paralizu. To nisu stanovi, to su spomenici straha od osjećaja. Ljudi više ne žive u svojim prostorima, oni ih samo posjeduju, kao dokaz da su uspješni, čisti i bez duše.

Nekad si zidove bojao da ih ugriješ. Danas ih bijeliš da te ne razotkriju. Nekad si imao tepih koji je pamtio korake, danas imaš pod koji ne trpi tragove. Nekad si imao kuhinju u kojoj se kuhalo, danas imaš kuhinju u kojoj se “konzumira lifestyle”. Nekad su stolice škripale od razgovora, danas šute, kao i ljudi koji na njima sjede.

Suvremeni interijer nije prostor za život nego laboratorij za odricanje. Zidovi više ne nose uspomene, nego brendove. Namještaj nije funkcionalan, nego “u tonu”. Boja ne grije, nego “smiruje”. Sve što podsjeća na život, smeta. Život je postao fleka koju briše sredstvom za staklo.

Nekada su domovi mirisali na ljude, na juhu i duhan, na drvo i sapun, na greške i navike. Danas mirišu na ništa. Na uspjeh bez radosti, na red bez smisla, na luksuz bez duše. Sve izgleda čisto jer više nitko ne dira ništa. Sve je uredno jer više nitko ne živi. Svaki moderni stan izgleda kao da čeka novog vlasnika, iako ga ovaj već ima, samo se još nije uselio u vlastiti život.

Ti novi prostori puni su ljudi koji ne žele tragove. Ne žele boje, mirise ni nered jer ih podsjećaju na ranjivost. Sve mora biti bež, sivo, kremasto i prazno, jer prazno ne boli. Prazno je elegantno. Prazno se lako čisti. A i prazni ljudi vole prazne zidove koji ne odudaraju od njih.

Nekada su zidovi bili toplina, danas su reflektor. Nekada si mogao zatvoriti oči i znati da si kod kuće, po šumu radija, po mirisu pečenja, po tihoj galami života koji nije morao biti savršen da bi bio stvaran. Danas kad zatvoriš oči u modernom interijeru, čuješ samo ventilaciju i vlastitu prazninu.

Ti stanovi ne griju, ne čuvaju, ne pozdravljaju. Oni samo stoje kao kulise u kojima nitko nije glumac jer nema radnje. Sve izgleda savršeno, a sve je mrtvo. To su stanovi koji čekaju da se netko usudi u njima prosuti vino, razbiti čašu, pustiti glazbu, zapaliti cigaretu, zaljubiti se, ukratko, da im vrati smisao.

Ali ništa se od toga neće dogoditi, jer današnji čovjek ne želi život već želi kontrolu i zato bira prostor koji izgleda kao dezinfekcija postojanja. Hladno, uredno, glatko i sterilno, kao da čeka inspekciju, a ne prijatelja. Sve podsjeća na svijet u kojem su ljudi odlučili da im je ugodnije živjeti u estetici nego u stvarnosti.

I zato, kad ulaziš u te moderne stanove, ne skidaš cipele da ih ne bi zaprljao, već skidaš dušu, da se ne bi vidjelo koliko je još živa.

Nekad je toplina bila znak doma, danas je znak lošeg ukusa.

Toplina je postala seljačka, a sterilnost novi luksuz.

“Odgovornost nije djeljiva. Samo je izbjegljiva.”

Svi mi volimo riječ odgovornost. Zvoni ozbiljno, pametno, skoro kao “integritet”, samo bez obveze da ga imaš. To je ona riječ koju ljudi koriste kad žele zvučati kao odrasli, ali bez stvarnog rizika da ih uzme ozbiljno.

Odgovornost je danas kao kondom, svi je spominju, ali kad zatreba, nitko je nema pri ruci i naravno, svi bi je rado podijelili jer kod nas se sve može dijeliti, troškovi, krivnja, čak i pamet (premda u malim količinama). Jedino što se ne može dijeliti je čast, ili je imaš, ili si pročitao o njoj u udžbeniku iz 1972.

Odgovornost, da se razumijemo, nije grupna terapija. Ne možeš je razlomiti kao kolač pa svima dati po komad, čisto da nitko ne ostane gladan.

Odgovornost se ne dijeli po horizontalnom principu, nego pada vertikalno, kao cigla, uvijek na onog ispod. Oni gore, naravno, samo žale, suosjećaju i osnivaju povjerenstva.

Kod nas je “kolektivna odgovornost” zapravo elegantan način da nitko ne bude kriv. To je kao da čitava obitelj razbije tanjur, a bude kriv pas jer “je bio prisutan”. Samo što kod nas pas na kraju završi na sudu, a tanjur se proglasi “sistemskim izazovom”.

Ljudi koji vjeruju da se odgovornost može dijeliti isti su oni koji misle da se kiša može prebaciti na drugoga, “nije mene smočilo, ja sam bio u kolektivu.”

I zato smo tu gdje jesmo, natopljeni, promrzli, i još uvijek u potrazi za nekim tko će priznati da je otvorio prozor.

Odgovornost nije djeljiva jer nije grupna igra. To nije nogomet, to je šah, ili si pomaknuo figuru, ili nisi. Sve između su samo izgovori zašto si izgubio partiju.

A najviše je kad netko počne rečenicu s: “Mi svi moramo preuzeti dio odgovornosti.” To je kao kad ti netko kaže “moramo razgovarati”, znaš da ništa dobro ne slijedi. U prijevodu: netko je zabrljao, a sad treba pronaći dovoljno glupih da se osjećaju sukrivima.

Jer u stvarnosti, odgovornost uvijek ima ime i prezime. Samo što kod nas to ime obično završi na listi za napredovanje. I tako se zatvara krug, krivi unaprijeđeni, pošteni u penziju, a svi ostali s “dijelom odgovornosti” koji se ne vidi golim okom.

Dakle, da razjasnimo jednom zauvijek: Odgovornost nije djeljiva. Možeš je pokušati razvući, preraspodijeliti, prepakirati u PR priopćenje, ali na kraju se uvijek zna tko je zajebao stvar. Samo što taj obično ima dobrog odvjetnika, te još bolju definiciju riječi “mi”.

“Kod nas se odgovornost dijeli kao rakija, svi bi gutljaj, ali nitko da plati bocu.” “Odgovornost nije timski sport. To je solo nastup s mogućnošću zvižduka.” “Tko dijeli odgovornost, taj je već opran.”

“Licemjerni raj i pakao pristojnih”

Nekad se u crkvu išlo radi vjere. Tiho, bez pompe, bez društvenih objava, bez potrebe da te itko vidi. Ljudi su dolazili sklopljenih ruku, s nadom da će Bog čuti ono što ne mogu reći nikome drugom.

Danas se u crkvu ide da se vidi tko je došao. Da se sjedi u prvom redu, uđe s pravom kravatom i pravim osmijehom. Vjera je postala pozornica, crkvena pozivnica za društveni događaj jer Bog više nije središte, on je scenografija.

Iza svake molitve – ego. Iza svake svijeće – račun. Iza svakog “amen” – proračunata gesta pristojnosti.

Crkva se pretvorila u kazalište s ložama za političare, prvim redovima za bogataše i parom djece za dekor, dok oni koji zaista vjeruju stoje negdje straga, jer ni Bog više ne voli gužvu.

Društvo poslušnih duša koje ne vjeruju ni u Boga ni u sebe, nego u ono što se najviše dijeli. Svi su “za ljubav”, ali ne pod vlastitim krovom. Svi su “protiv mržnje”, dok im ne spomeneš nekog tko se razlikuje. Svi su “empatični”, ali samo dok ih ne zamoliš za nešto konkretno. Sve je, naravno, iz srca, ali tek nakon što je društveno filtrirano.

Jer licemjerje je postalo nacionalna religija. Najpopularniji sport, s najviše sudionika i bez ikakvih kvalifikacija. Svi ga igraju, nitko ga ne priznaje. Kod nas se ne isplati biti iskren jer se to tretira kao oblik društvenog samoubojstva. Ako kažeš istinu, odmah si “ciničan”, “negativan”, “težak čovjek”. Jer svi žele svijet bez problema, ali pod uvjetom da ga netko drugi napravi.

Ljudi danas više ne vjeruju u Boga, vjeruju u imidž. Ne mole se da bi pronašli smisao, nego da bi izgledali smireno. Ne idu u crkvu da bi se pokajali, nego da bi pokazali da “još drže do tradicije”.

Kod nas vjera više nije duhovni put, nego kulturni dekor. Bog se priziva samo kad treba alibi. Na svadbama, sprovodima i izborima. I uvijek s istim licem, namještenim nadležnim, praznim i praznim.

Licemjerje je kod nas doživjelo potpunu digitalnu transformaciju. Sad dolazi u HD formatu, s toplim tonovima i emotikonima. Svi javno suosjećaju, svi privatno osuđuju. Svi dijele statuse o pravdi, ali prešute nepravdu kad je domaća. Svi se zgražaju nad zlom, ali uz kavu bi rado poslušali još. I svi vole “mir u svijetu”, ali prvo da riješe svoje sitne osvetoljubive liste.

Svi govore o dobroti, ali rijetko tko pokazuje kad nije fotogeničan. Svi pričaju o duhovnosti, ali samo ako ne remeti njihovu komociju. Svi bi bili bolji ljudi, ali sutra, kad ne budu gužve. I tako živimo u svijetu u kojem nitko ne mrzi, a mržnja cvjeta. Nitko ne laže, a istina ne može doći do zraka. Nitko nije kriv, a svi su u blatu.

Jer danas svi nose aureole od neonskog svjetla i svatko zna citirati Evanđelje, ali nitko ne zna oprostiti. Vjera je postala šifra za pripadnost, a ne za put. Kršćanstvo se svodi na odjeću za blagoslov i prazan pogled na nedjeljnu misi. Svetost je postala modni trend, a grijeh samo estetski problem.

Nekad je čovjek tražio smisao u Bogu. Danas traži potvrdu u lajku. I dok propovijed o ljubavi završava, ljudi izlaze iz crkve i psuju vozača koji im zauzme parking. Sve je sveto dok ne staneš ispred njih.

Zato se ne čudi što je Bog odavno napustio instituciju i prešao u tišinu onih koji još osjećaju sram. Tamo gdje nema protokola, sponzora ni političke kampanje. U duše koje ne glume. U glasove koji šute jer znaju da se istina ne viče, nego se nosi.

“Bog ne traži savršene, već traži iskrene.” “Kad nestane licemjerja, možda će se vratiti i on.”

Zato sam i dalje vjernik, ali nisam i religiozan. Jer Boga ne tražim u zgradama ni među onima što ga najglasnije zazivaju, nego u onom trenutku kad još mogu pogledati samog sebe i ne osjetiti sram.

“Jadan onaj učitelj čiji učenik nije bolji od njega”

Jadan onaj učitelj čiji učenik nije bolji od njega, jer to znači da nije učio da bi prenosio znanje, nego da bi čuvao prijestolje. I još jadniji je onaj koji učeniku od početka odreže krila, uči ga poslušnosti, skromnosti, zahvalnosti i strahu, da slučajno jednog dana ne bi poletio više od njega i pokazao da car nije gol, nego ćelav, nesiguran i opsjednut titulom “mentora” koju je sam sebi dao.

Takvih je, da se ne lažemo, cijela vojska. Od škole do sabora, od ureda do televizije, od partije do crkve, ista struktura, isti obrazac, isti mentalni incest: stariji, umorni, mediokritetni autoriteti okruženi mladošću koja šuti, klima i uči kako da ne zna. Jer kod nas učitelj ne proizvodi pametne, on proizvode nasljednike lojalnosti. To su te male tvornice poslušnih: političke stranke, institucije, mediji, fakulteti, mjesta gdje se ne uči kako misliti, nego kako ne smetati.

Jadan je učitelj koji se boji pitanja, jer svako pitanje razotkriva njegovu nesigurnost. Zato kod nas učenici ne pitaju, nego pogađaju što učitelj želi čuti, kao psi koji čekaju komadić pohvale umjesto znanja i tako raste generacija “uspješnih”, ne zato što znaju, nego zato što znaju kome se ne zamjeriti. Učitelj ih ne uči da postanu bolji ljudi, nego da postanu njegovi klonovi: bez misli, bez stava, bez ambicije osim da se jednog dana nađu na njegovom mjestu i ponove isti krug sterilnosti.

U politici je to najperverznije. Tamo je učitelj onaj koji se zakleo da će sve naučiti, ali ništa ne prenijeti. On ne stvara nasljednike, on stvara čuvare svog mirovanja. Okružuje se poluobrazovanim, preplašenim, vječnim pripravnicima koji misle da je lojalnost jednaka mudrosti, a šutnji znak inteligencije. Njegova škola je sekta, njegova doktrina je klimanje, a njegov ispitni sustav je “koliko duboko znaš kleknuti”. I zato ti naši “učitelji naroda” i dalje sjede, s kravatama zavezanim kao omčama, ponosni što ih nitko pametniji od njih ne ugrožava, jer su pametne već davno otjerali.

Pravi učitelj želi da ga učenik nadmaši. Lažni učitelj želi da ga učenik obožava. Pravi učitelj zna da znanje mora dalje, lažni zna da bez neznanja on ne bi imao kome glumiti autoritet. I zato pravi učitelj ima nasljednike, a lažni ima publiku. Pravi stvara moćne, lažni stvara ovisne. Pravi uči s poniznošću, lažni predaje s prezirom. Pravi zna kad treba šutjeti, lažni nikad ne prestane pričati jer ako prestane, ostat će sam sa svojom prazninom.

U politici, to se zove “liderstvo”. U stvarnosti, to je samo sofisticiran oblik intelektualne sterilizacije. Lider se ne okružuje pametnijima, jer pametniji ne slušaju, a gluplji ne pitaju i tako nastaju kabineti i vijeća sastavljena od klimatskih glava koje ne misle, jer razmišljanje nije timski sport, a pogotovo nije poželjno ako ide protiv vođe. Na vrhu, dakle, ne sjedi učitelj nego režiser vlastitog kulta, a ispod njega, učenici bez lica, bez mišljenja, bez snova. A ispod njih, svi mi, publika u teatru poslušnosti, koja gleda istu predstavu već trideset godina i još uvijek se čudi što nema novog čina.

Zato se kod nas ne rađaju novi umovi, rađaju se replike. Ljudi koji znaju točno koliko ne smiju znati. Ljudi koji su diplomirali konformizam i doktorirali iz preživljavanja. Ljudi koji su naučili da se ne isplati biti bolji od učitelja, jer to nije znak uspjeha, nego poziv na likvidaciju. I sve dok se pamet mjeri poslušnošću, a moć vjerničkim klimoglavom, učitelj će biti gospodin, a učenik njegov produžetak.

Znaš li što je stvarno tragično? Kad učenik, nakon godina klimanja, stvarno počne vjerovati da je to znanje. Kad kopija misli da je original, jer je dovoljno puta čula vlastiti odraz. Kad čovjek prestane tražiti istinu jer je lakše imati šefa nego kompas. Tada učitelj pobjeđuje, ali svijet gubi.

I zato, jadan onaj učitelj koji nije odgojio učenika pametnijeg od sebe, jer to znači da je cijeli život proveo držeći ogledalo pred vlastitim egom i nazivajući to “mentoriranjem”. Jadan onaj učitelj koji i dalje sjedi okružen idiotima jer jedino među njima izgleda pametno. Jadan onaj učitelj koji se boji biti nadmašen, jer on zapravo nikad nije bio učitelj, već samo čuva svoje vlastite nedoraslosti.

“Učitelj koji ne stvori pametnije od sebe, ne ostavlja nasljednike, nego zatvor.”

“A najtamnije su škole one u kojima se ne uči, već ponavlja.”

“Je li bolje imati muda ili ne — anatomija hrabrosti i kukavičluka u civilizaciji sterilnih ljudi”

Postoje dvije vrste ljudi: oni koji imaju muda, i oni koji imaju izgovore. Ovi prvi uglavnom najebu. Ovi drugi uglavnom dobivaju bonus, parking mjesto i miran san. I to je savršeno logično, jer svijet već dugo ne nagrađuje hrabre već poslušne.

Kukavice su nova aristokracija. To su ljudi koji nikad ne rizikuju, nikad ne skaču, nikad ne biraju stranu. Njihova vrlina je “uravnoteženost”, što u prijevodu znači da im se duša već odavno povukla u mirovinu. To su te fine, uređene kukavice koje uvijek “razumiju obje strane” i koje će ti objasniti da “nije sve crno-bijelo” jer je sivo boja njihovog unutarnjeg mira. Kukavice ne lažu ne zato što žele zlo, nego zato što ih istina iscrpljuje.

S druge strane, oni s mudima su emocionalni samoubojice s osmijehom. To su oni koji ne znaju šutjeti i koji su svjesni da svaka njihova rečenica može zapaliti društveni plin. To su oni koji umjesto “ajde da se ne zamjerimo” kažu “ajde da živimo kao ljudi”. Hrabri nemaju mir, nemaju plan B, nemaju osiguranje od gubitka ugleda i baš zato su jedini koji se mogu pogledati u ogledalo bez povratka.

Hrabrost je kad znaš da ćeš najebati, ali ipak potpišeš. Kukavičluk je kad znaš da ubijaš dušu, ali svejedno šutiš. Hrabrost je kad te boli k...., ali na pravi način, jer znaš da si barem pokušao nešto promijeniti. Kukavičluk je kad te više ništa ne boli jer si postao imun na život.

Kukavice su majstori samoprevare. Oni su kao placebo tablete za savjest: izgledaju zdravo, ali iznutra nema ničega. Oni sve racionaliziraju: “nije vrijeme”, “nije moj problem”, “ne želim dramu”. To su ljudske verzije autocenzure, instalirane s tvorničkim postavkama i što je najgore, svijet ih obožava. Zato što kukavice nikad ne remete red. One su savršeni građani, savršeni zaposlenici, savršeni partneri, savršeni robovi.

Hrabri, s druge strane, remete sve. Remete mir, komfor, tišinu, lažni red, i sami sebe jer hrabrost nije odlika jakih, nego iscrpljenih, onih koji više ne mogu gutati govna s osmijehom. To nisu heroji, to su kronični realisti s viškom adrenalina i manjom diplomacijom.

I zato, kad me pitaju je li bolje imati muda ili ne, odgovor je jednostavan: Bolje ih imati i najebati, nego ih nemati i nestati. Jer tko ih nema, ne živi, ​​na putu. A trajanje nije život, to je odgođena smrt uz pretplatu.

Kukavice će ti objasniti da se “ne isplati biti iskren”. I bit će u pravu, iskrenost ne donosi mir, ne donosi nagradu, ne donosi aplauz. Donosi sumnju, gubitak i jebenu samoću. Ali donosi i ono što kukavice nikad neće imati: čistu savjest i puls koji nije na aparatima.

U svijetu sterilnih guzica, hrabrost je jedina prljavština vrijednog poštovanja. I zato, kad dođe trenutak da biraš između mira i istine, sjeti se: kukavice prežive, ali hrabri ostave priču.

“Kukavice spavaju bolje, ali hrabri spavaju kraće jer se u snovima još bore.”

“Predjedniče, pomilujte Filipa jer pravda nije samo zakon, nego i savjest” (Priča o Filipu Zavadlavu) - treći dio

Kad država ne štiti čovjeka, on se ponekad pretvori u ono protiv čega se branio, a kad sustav šuti dovoljno dugo, svaki metak postaje vapaj koji nitko nije želio čuti.

Tako je nastala priča Filipa Zavadlava, mladića koji nije rođen kao zločinac, nego kao tuđe posljedica šutnje.

I Od 40 na 30: “popust” na pravdu

Vrhovni sud smanjio mu je kaznu s 40 na 30 godina zatvora. Država se time pohvalila kao da je pokazala humanost. Ali to nije humanost, već matematika bez srca. Jer 30 godina u zatvoru za čovjeka bez kaznene prošlosti, koji je djelovao u psihičkom rastrojstvu i očaju, nije istina, već je simbol birokratskog samodopadanja.

Zakon kaže da svaka kazna mora imati svrhu, odgojnu, zaštitnu, preventivnu, ali za što točno odgajaš čovjeka koji je sve izgubio, jer jesi li ga gurnuo na rub očaja?

II Olakotne okolnosti: ono što sud nikad nije želio vidjeti

1. Neosuđivanost i uredan život – Filip nikada prije nije bio u sukobu sa zakonom. Radio je kao pomorac, živio pošteno i bez ikakvih kriminalnih pretenzija.

2. Snažan stres i psihička rastrojenost – mjesecima izložen prijetnjama, nasilju i strahu za vlastiti i bratov život. Stručnjaci su već potvrdili da je bio u stanju akutnog stresa i psihološkog sloma.

3. Neaktivnost institucija – tri puta prijavio nasilnike, tri puta ignoriran. U svakoj uređenoj zemlji, da su institucije reagirale, do zločina ne bi ni došlo.

4. Nema koristi od djela – nije ubijao iz pohlepe, mržnje ili interesa. Njegov čin bio je, koliko god strašan, očajnički pokušaj obrane.

5. Spontano priznanje i suradnja s policijom – nakon djela, nije bježao, nije se skrivao, već je sve priznao i mirno čekao uhićenje.

6. Mladost i emotivna nezrelost – u trenutku događaja imao je samo 25 godina. Čovjek u toj dobi još traži identitet, a ne nosi teret očaja koji bi slomio i zrelu osobu.

7. Javno poniženje i društvena presuda – Filip je postao medijska ikona zla još prije suđenja. Svi su ga osudili, nitko ga nije razumio, a razumijevanje nije opravdanje, već jedini put prema pravdi.

III – Kad zakon zaboravi ljudskost

Zakon mora biti slijep, ali ne i gluh, a Hrvatska je postala zemlja u kojoj se paragrafi čitaju glasnije od ljudskih sudbina. Kazna od 30 godina zatvora možda formalno “zadovoljava pravdu”, ali stvarno, to je tiho ubijanje. Čovjek koji izađe s 55 godina, nakon tri desetljeća izolacije, više nije isti. To nije rehabilitacija, to je socijalna eutanazija.

Država koja ne zna razliku između pravde i osvete, nije moralna, nego kukavička.

IV Predsjedniče, vi ste posljednja instanca savjesti

Zorane Milanoviću, ne kao političar, nego kao čovjek, imate priliku učiniti ono što pravosudni aparat ne zna: vratiti dostojanstvo pravdi. Pomilovati Filipa Zavadlava ne znači opravdati zločin, nego priznati da je zločin imao uzrok, i da taj uzrok nije bio u njemu, nego u nama.

Neka kazna ostane simbol odgovornosti, ali ne i doživotne kazne nad jednom izgubljenom dušom. Dosadašnji boravak u zatvoru bio bi kazna s mjerom, s mogućnošću da čovjek ponovno postane dio društva koje ga je izbacilo.

U Završnoj riječi

Filip nije tražio da ga se voli. Samo da ga se čuje. Ali kad čovjek tri puta vapi institucije, a one tri puta ostanu nijeme, četvrti put puca tišina.

Sada, kad je država završila svoj teatar kazne, ostaje pitanje: Imamo li snage priznati da smo i mi krivi?

Jer ponekad pomilovanje nije čin milosti, nego čin istine. I to je ono što bi Milanović mogao učiniti, ne za Filipa, nego za Hrvatsku koja bi jednom mogla oprostiti i sebi.

“Pravda bez razumijevanja nije pravda, nego mehanički čin. A zakon koji ne poznaje dušu, nije zakon, nego računica.”

“Australka koja je razgovarala s pelenama i promijenila svijet (na gore)”

Kad civilizacija dođe do točke da ozbiljno razmotri je li u redu promijeni bebu pelenu bez njezina pristanka, znajte da smo prešli crtu između stvarnosti i psihijatrije.

Australka po imenu Deanne Carson – samozvana seksualna edukatorica i “stručnjakinja za pristanak” izjavila je, pred kamerama i bez trunke ironije, da roditelji trebaju pitati dijete za dopuštenje prije nego mu promijene pelenu. Da, dobro ste pročitali. Prije nego što obrišete bebu guzu, morate najprije uspostaviti emocionalni kontakt, verbalno ili energetski, jer ćete kako drugačije poštovati njezine granice.

Ako ovo zvuči kao šala – nije. Ako zvuči kao simptom – jest.

I. “Mali korak za bebu, veliki pad za čovječanstvo”

Ovo nije samo izolirana glupost jedne žene, već je manifest jednog bolesnog vremena. Vremena u kojem se svaki ljudski čin mora filtrirati kroz optiku ideologije, pa čak i promjena pelene. Društvo koje više ne razlikuje brigu od zlostavljanja, roditeljstvo od opresije, higijenu od filozofskog pitanja “autonomije tijela”.

Deanne Carson nije problem. Ona je simptom kulture koja više ne zna da je normalna, pa se hvata za najluđu ideju da bi izgledala napredno. To je ona civilizacija u kojoj odrasli traže dopuštenje od bebe, ali političari ne traže dopuštenje naroda. Paradoks čiste gluposti, tamo gdje trebaju granice, njih nema; tamo gdje granice ne postoje, izmišljaju se.

II. Postanak ludila

Sve je počelo kad je Zapad odlučio da su emocije važnije od logike. Prvo su nas naučili da svatko ima pravo na svoje mišljenje, onda da svako mišljenje vrijedi jednako. I sad smo tu gdje beba koja ne zna držati glavu, zna reći “ne” kad joj mijenjaš pelenu.

To nije evolucija. To je emocionalna dekadencija. To je društvo koje je toliko sterilno, da bi i zdrav razum morao potpisati pristanak da smije ući u prostoriju.

III. “Etika pelene” i kraj odraslosti

Ovo je generacija koja se boji vlastite sjene. Sve mora biti sigurno, neinvazivno, ugodno i inkluzivno. Roditelji se više ne zovu roditelji, nego “primarni skrbnici”. Dijete više nije dijete, nego “osoba u razvoju sa suverenitetom nad vlastitim tijelom”. A pelena nije komad pamuka, već “zona osobnog dostojanstva”.

Zamisli roditelja koji čuči nad bebinim stolom i pitom:

“Mogu li, molim te, promijeniti tvoju pelenu?” Beba mu odgovara: "Gaaaah." I roditelj uzdahne s olakšanjem: “Dobro, pristala je.”

To nije pedagogija. To je komedija. To nije napredak. To je kult infantilizacije, u kojem odrasli traže opravdanje da prestanu biti odrasli.

IV. Šira slika – društvo koje mrzi samu prirodu

Ova ideja nije nastala iz brige za djecu, nego iz fobije prema svemu što ima biološki, prirodni ili instinktivni temelj. Danas se sve mora racionalizirati, sterilizirati, propisati i nadzirati. Nema spontanosti. Nema instinkta. Nema povjerenja. Samo priručnici, savjetnici, stručnjaci i moralna panika.

Civilizacija koja se srama vlastite prirode više ne može preživjeti. Jer kad ti više ne vjeruješ da znaš što znači biti roditelj, netko drugi će ti to objasniti. A taj netko obično naplati po satu.

V. Epilog – “Tiha smrt zdravog razuma”

Kad se povijest bude napisala, možda će netko jednog dana pronaći snimku Deanne Carson i reći:

“Evo trenutka kad je čovječanstvo odlučilo da više ne želi biti homo sapiens.”

Jer sapiens znači razuman, dok ovo što danas gledamo je homo apsurdus. Vrsta koja je preživjela ledeno doba, izgradila civilizaciju, hodala po Mjesecu i onda se srušila pod težinom vlastite pelene.

"Nekad su ljudi razgovarali s Bogom. Danas razgovaraju s bebama o pristanku i čini se da je Bog mudro odlučio više ne odgovarati."

“Flixbus za put u pakao: Šest sati od Zagreba do Zadra kroz mrak, strah i Velebit” - istinita priča

Istiniti događaj: 5. listopada 2025.Polazak: Zagreb, 16:00 sati, linija Zagreb – Zadar.Žanr: dokumentarna drama o apsurdu stvarnosti s elementima crnog humora.

Ako ste ikada mislili da je putovanje Flixbusom sinonim za sigurnost, udobnost i točnost, prevarili ste se, dobrodošli u hrvatsku verziju Danteova “Pakla na kotačima”.

Ono što je trebalo biti uobičajeno, umorna nedjeljna vožnja od Zagreba do Zadra, pretvorilo se u šest sati kaosa, straha i egzistencijalne nelagode, u režiji vozača koji nije znao put, ni doslovno, ni figurativno.

I čin – Polazak: sve je izgledalo kao i obično

Dana 5. listopada, točno u 16 sati, autobus je krenuo s Autobusnog kolodvora u Zagrebu. Putnika je bilo puno, atmosfera umorno-jesenska, kava u termosicama, mobiteli u rukama, i tiho se nada da će sve proći uobičajeno dosadno. Zbog zatvorenog Masleničkog mosta najavljeno je da će se ići zaobilaznicom, preko Gračaca i Obrovca. Putnici su klimali glavama, nekim ramenima i pomirili se s time da će vožnja trajati oko sat dulje. Nitko, međutim, nije znao da će “dulje” uskoro postati “vječnost”.

II čin – Macola: zadnji dodir s civilizacijom

Kao i uvijek, autobus staje kod Macole. Pauza od dvadesetak minuta. Ljudi piju kavu, slikaju se s pripremljenim medvjedom, djeca trče, vozač pije kavu i puši cigaretu. Ništa ne sluti da će ovo biti zadnji put da svi zajedno dišu zrak civilizacije prije nego što ih sudbina, u vidu pogrešnog skretanja, pošalje na planinski put koji ni Google Maps više ne poznaje.

III čin – Sveti Rok: početak putovanja u nepoznato

Izlazak s autoputa kod Svetog Roka. Na rotoru se događa ključni trenutak. Vozač, vođen nečim između samopouzdanja i potpunog neznanja, skreće pogrešno. Umjesto Gračaca, ulazi na lokalnu cestu koja se ubrzo pretvara u makadam. Svi čekaju da se asfalt vrati, međutim, asfalt nikako da se vrati.

Cesta nestaje, a autobus nastavlja naprijed, režući grane, prolazeći kroz šumu i penjući se prema Velebitu. Putnici se gledaju, šale se nervozno, netko kaže: “Ma to Flixbus ima svoj tajni put.” Drugi odgovara: “Da, ravno u planinu.”

IV čin – U mraku planine

GPS pokazuje da se autobus kreće prema Tulovim gredama, što je otprilike kao da se taksijem iz središta Zagreba uputi na Mjesec. Jedna žena ustaje i više da njen sin tu vozi motor i da cesta završava provalijom. Vozač šuti. Putnici viču. Vozač i dalje šuti. I tada, konačno, netko iz prvog reda ustaje i naređuje mu da stane. Staje. I svi postajemo svjesni onog najgoreg, vozač ne zna gdje je.

Već je odavna pala noć, pet stupnjeva, potpuni mrak. Nema signala, nema cesta, samo šuma i osjećaj da bi netko uskoro mogao početi pričati o kanibalizmu. Nekoliko putnika zove 112, druga policija, treći Boga. Dispečer im govori: “Locirali smo vas.” Nitko ne zna gdje. GPS kaže – “iznad ničega”.

V čin – Povratak u stvarnost (ili nešto što se pretvara da to jest)

Vozač, bez imalo uzrujanosti, okreće autobus na dijelu puta širokom jedva za Fiat Punto. Neki se križaju, neki mole, neki psuju. U tom trenutku, cijeli autobus postaje Hrvatske: pola ljudi u panici, dok pola vjeruje da će se to nekako riješiti slika.

Kad se napokon spustio natrag do Svetog Roka, vozač se pretvara kao da se ništa nije dogodilo te dalje nastavlja put. Vozi brzo, prebrzo, kao da pokušava nadoknaditi vrijeme izgubljeno na planini, pritom stvarajući novi razlog za naslovnice. Putnici ga mole da uspori, viču, prijete. Vozač šuti. U Karinu ga presreću policajci i rade alkotest. Rezultat: negativan. Znači, čovjek nije bio pijan. Samo... prirodno dezorijentiran.

VI. čin – Dolazak u Zadar

U 22 sata, nakon šest sati vožnje kroz mrak, makadam, znoj i strah, autobus konačno ulazi u Zadar, grad koji se u tom trenutku činio kao obećana zemlja. Putnici izlaze blijedi, raščupanih frizura i izgubljenih pogleda, kao preživjeli s Titanice koji su umjesto u santu leda udarali u Velebit. Neki se smiju, ali onim ludim smijehom koji nastaje kad mozak više ne zna da li je živ od sreće ili šoka. Drugi šute, zure u asfalt kao da provjeravaju je li još čvrst pod nogama.

Nema isprike, nema objašnjenja. Nema ni “oprosti” ni “hvala što ste preživjeli s nama”. Vozač, miran kao Dalaj Lama nakon lobotomije, spušta ručnu, pali motor i bez trunke emocija nastavlja prema Biogradu, kao da nije proveo šest sati vožnje autobusom kroz Danteovih devet krugova pakla, nego kao da je odradio običnu smjenu između dvije kave i sendviča s paštetom.

Putnici se međusobno gledaju. Neki križaju ruke, neki se križaju doslovno. Jedna gospođa šapuće: “Ja sam obećala da ću hodočastiti ako preživim, ali sad više neću, već sam bila u paklu.” Drugi dodaje: “Flixbus bi trebao promijeniti slogan u 'Kad već ne znaš kuda ideš, barem nećeš ići sam'.”

Epilog

Na kraju, svi su stigli živi. To je, kako bi rekli novinari, “pozitivan ishod događaja”. Iako su neki sada uvjereni da im se GPS u mobitelu još trese od traume, nitko više ne vjeruje ni Flixbusu, ni kartama, ni vozačima, ni putnim planovima. Ljudi su izgubili vjeru u navigaciju, geografiju i zdrav razum.

Možda je i to napredak. Jer, kako je rekao jedan putnik dok je izlazio iz autobusa i gasio cigaretu u znak trijumfa: “Sad barem znam da je u ovoj zemlji najkraći put do cilja vodi, preko pakla, ali barem se karta ne naplaćuje dodatno.”

“Bog, rok trajanja i kvarljiva roba: Zašto više ne živimo 900 godina?”

Nekada davno, ljudi su živjeli po devetsto i nešto godina. Metuzalem, taj praotac iz Biblije, bio je svojevrsni prvak u disciplini “starenje bez svrhe”, 969 godina i to bez vitamina, bez Elicee, bez probiotika, bez zubara, dok danas, ako doživiš 85, svi ti čestitaju kao da si pobijedio gravitaciju. Što se dogodilo? Kako smo od “božanskog modela dugotrajnosti” postali bića s rokom trajanja kraćim od jogurta?

Početak: Božja manufaktura i prva serija ljudi

U početku je Bog stvarao ljude ručno. Svaki Adam imao je tvorničku garanciju, svaka Eva bila je limited edition. Duša – original, tijelo – custom made. Nije bilo serijske proizvodnje, nije bilo masovnog tržišta. I tako su prva izdanja trajala stoljećima. Bog je, kao i svaki drugi umjetnik, tada još imao strpljenja. Polirao je duše, dizajnirao karakter te im davao smisao.

Ali onda, negdje između Noe i Abrahama, izgleda da mu je, jednostavno, dopizdilo.

“Grupno ažuriranje: čovjek 2.0 sa smanjenim kapacitetom”

Čovječanstvo je, kažu svete knjige, postalo “pokvareno”. A tko bi i ostao normalan kad živi 900 godina i moram gledati iste susjede stoljećima? Bog je tada vjerojatno rekao:

"Ajde dosta, nije ovo garancija na vječnost. Novi model traje maksimalno 120 godina i to uz redovno održavanje."

I tako je krenula degradacija. Kao kad Apple izbaci novi update pa ti se mobitel počne gasiti, tako smo i mi s “updateom čovječanstva” postali kvarljivija verzija samih sebe.

Biološki izgovori (koji zvuče kao Božji PR)

Znanstvenici će reći da su razlog kraćeg života genetske mutacije, oksidativni stres, telomeri i ostali biokemijski bla-bla faktori. Ali iskreno, možda je Bog samo shvatio da su ljudi postali dosadni. Zamisli koliko bi danas trajao internet komentator koji bi 900 godina pisao po forumima? Koliko bi trajala sjednica Sabora kad bi saborski zastupnici imali rok trajanja kao planete?

Bog je, čini se, odlučio uvesti “planirano zastarijevanje”, ono kad ti perilica traje točno dok ne bude istekla garancija. Samo što je kod nas garancija život.

Ezoterijska verzija (za one s višim tarifnim paketom svijesti)

Ezoterijski gledano, Bog je shvatio da se duše ne evoluiraju kad se predugo zadržavaju u istom tijelu. Kad predugo traješ postaneš trom, zadovoljan, lijen i sam sebi svrha. Kratkoća života tjera dušu na brzinu učenja, a bol i gubitak postaju gorivo za rast.

Drugim riječima, Bog je možda skratio vijek ne zato što nas mrzi, nego zato što nas gura prema duhovnom brzom učenju jer, iskreno, 900 godina istoga? To ni On ne bi mogao izdržati.

Ironični momenti modernog doba

Danas smo dosegnuli točku gdje čovjek umire od kolesterola, a ne od Boga. Ljudi mole za zdravlje, a navečer jedu kao da imaju devet života. I dok Metuzalem nije znao što je Wi-Fi, umiremo od stresa jer signal nije pun. Paradoks je jasan: što više tehnologije, to kraći vijek trajanja.

Bog nas je možda napravio savršenima, ali smo mi sebe pretvorili u potrošni materijal. Živimo brzo, mislimo kratko, trošimo dušu kao jednokratni upaljač. Ne trebamo 900 godina, jedva preživimo i 70 bez da poludimo od vlastite buke.

A kocka li se Bog?

Einstein se pitao kocka li se Bog, a odgovor je: da, samo što se kocka s nama. Svaki put kad se rodiš, Bog baci kocku i kaže:

“Ajde da vidimo hoće li ovaj uspjeti pronaći smisao prije nego mu istekne garancija.”

Neki shvate već s 30, neki nikad, a neki provedu cijeli život svađajući se u komentarima. I tako, igra traje već tisućama godina, a Bog se smije. Ne iz zlobe, nego iz ironije jer On zna da je sve ovo samo kratka predstava.

Zaključak (ili reklama?)

Možda nam je skratio rok trajanja jer smo, pošteno rečeno, potrošnja robe. Duše mijenjaju tijela kao uniforme, svemir recikliraju energiju, a Bog je otišao na kolektivnu godišnjicu. Možda je odlučio da je bolje imati više sezona s kraćim epizodama nego jedan beskonačan film bez smisla.

Jer kad bi ljudi i dalje živjeli 900 godina sigurno bi do 200-te otkrili način da jedni druge ubijaju još učinkovitije, a do 400-te bi izmislili reality show “Tko želi postati prorok”.

“Pravo, pravda i Filipova sudbina” (Priča o Filipu Zavadlavu) - drugi dio

Filipu Zavadlavu kazna je smanjena s 40 na 30 godina. Lijepo, reći će pravnici, eto dokaza da pravosuđe ipak zna “korigirati” odluke, ali zapravo, to nije istina, to je samo kozmetika. Smanjili su mu 10 godina, kao da su mu dali popust na sezonskoj rasprodaji, a ne presudu koja mu određuje život do starosti iza rešetaka.

Jer, budimo brutalno iskreni, trideset godina zatvora u zemlji gdje najveće ubojice, mafijaši i korumpirani političari redovito izlaze nakon desetak godina ili čak nikad ne vide zatvorsku ćeliju, nije kazna, to je pljuska zdravom razumu.

Filip nije monstrum iz horora, nije čovjek koji je iz obijesti išao ubijati nevine. Bio je pritisnut uza zid, premlaćivan, ucjenjivan, ignoriran od policije, prepušten sam sebi dok su mu prijetili smrću i njemu i bratu.

Da, povukao je okidač. Da, tri života su ugašena i to nose svoju cijenu. Ali postavlja se pitanje: koja je cijena pravedna? Je li pravedno da je netko koga je sustav žrtvovao i gurnuo preko ruba trune 30 godina u zatvoru, dok su svi slični oni koji su ga tamo doveli slobodni i možda već traže novog “Filipa”?

Ovo nije priča o oprostu, ovo je priča o proporcionalnosti. O tome da bi 10 do 15 godina bila kazna koja priznaje težinu zločina, ali i kontekst u kojem se dogodio. To bi bila kazna koja kaže: “Da, prešao si crtu, ali znamo i da nisi sam nacrtao tu crtu.”

Trideset godina, međutim, nije pravda. To je poruka svima nama: kad institucije zakažu, kad policija i država okrenu glavu, ako se usudiš sam obraniti, tada ćeš platiti veliku cijenu.

A najveći paradoks? Filip je u zatvoru jer je bio natjeran uzeti pravdu u svoje ruke. Sustav koji ga nije zaštitio sada se busa u prsa kako ga je “pravedno” kaznio. To nije pravda, to je pravni sadizam.

I dok Filipa čeka 30 godina betonskog zida, mi ostali ostajemo vani u istoj igri: gledamo kako nasilnici upravljaju ulicom, kako moćnici piju kavicu na slobodi, a običan čovjek u ovoj zemlji mora birati između dvije opcije, ili biti žrtva, ili postati zločinac.

Jer u Hrvatskoj, čini se, treća opcija ne postoji.

“Napravi dobro, pojedi govno”

Dobrota u ovim krajevima nije vrlina, nego poremećaj. Nije tebi nitko zahvalan jer si dobar, nego te gledaju kao da si retardiran. Kod nas se dobrota smatra bolešću, a poštenje simptomom neizlječive naivnosti. Ako se usudiš pomoći, odmah si “budala koja nema pametnijeg posla”. Ako kažeš istinu, odmah si “kurčeviti moralist”. Ako radiš pošteno, onda si “ovca koja se dala šišati”. Ukratko, napravi dobro i gledaj kako ti serviraju porciju govana s osmijehom.

Naša civilizacija odavno je patentirala ovaj recept: prvo te nagovore da vjeruješ u vrijednosti, da misliš kako se dobro dobrim vraća. A onda te sutra, kad ispadneš budala, proglase za primjer ostalima: “Eto vam, vidiš kako završi onaj tko vjeruje u ideale.”

U ovoj zemlji dobrota nije valuta. Ovdje vrijede druge valute: prevara, podvala, laž, krađa, foliranje, podmetanje. Tko se time ne bavi, taj propada. I što je najgore, nije problem u tome što su lopovi i foliranti na vrhu, problem je što ih svi ostali štuju. Ljudi im plješću, dive im se, žele biti kao oni. U zemlji gdje je kriminalac uzor, svaki pošten čovjek je budala.

Pomogni nekome? Bit ćeš iskorišten. Kaži istinu? Bit ćeš razapet. Ostali pošteni? Završit ćeš s praznim džepom i još praznijim pogledom na okolinu. Ovdje se od dobra ne živi, ​​​​​​​​ovdje se od dobre crkave.

Najveći cinizam je taj što se cijelo društvo ponaša kao kolektivni sadist: svi čekaju da netko napravi dobro i odmah mu se bace na vrat, da ga ismiju, da ga zgaze, da mu pokažu da je idiot što je uopće pokušao. Ljudi se hrane tuđim razočaranjem. Što ti je bolje išlo, to će ti žešće poželjeti pad.

I tu je najveća tragedija, društvo koje ne nagrađuje dobro, nego ga guši, polako ubija i vlastitu budućnost. Najbolji ljudi nestaju, ili emigriraju, ili zašute, ili se pretvore u iste cinike kao i ostali. A govna uvijek isplivaju na površinu i postanu glavni.

Jer da se ne lažemo, ovdje vrijedi najgora formula: tko zna plivati ​​u govnima, taj pliva najbolje i još ga slavi masa. A ti, mali čovjek, ako si mislio da će te netko izgraditi jer si bio fer, jer si bio čovjek, jer si napravio nešto ispravno, ne, dobit ćeš porciju govana. I to serviranu na srebrnom pladnju, da se nikad ne zaboraviš najesti.

I zato, kad ti sljedeći put netko kaže: “Budi dobar, budi pošten, isplatit će se”, nasmij se i reci mu: “Kod nas se ne isplati ništa osim zla.” Jer ovdje je zlo valuta, a dobro je zajebancija za budale.

“Predstava dobra i zla: tko igra ulogu i tko bježi s pozornice?”

Ovo što slijedi nije nikakav konačni sud, već samo razmišljanje, onako, iz kuta čovjeka koji nema pojma, ali ga svrbi pitanje smisla.

Često se pitamo: zašto postoji zlo? Ne bi li bilo jednostavnije da je sve dobro, da svi hodamo po oblacima, grlimo se i jedemo kolače? Možda bi bilo ljepše, ali bilo bi i besmisleno. Jer kad bi nestalo zla, nestalo bi i dobro jer kako prepoznati jedno bez drugoga? Da nema tame, svjetlost bi bila samo obična boja.

Možda je život kazalište u kojem su neki dobili uloge „dobrih“, a neki „zlih“. Netko mora biti zlikovac, netko junak. Netko mora pasti da bi drugi mogao ustati. Možda se iza kulisa smijemo istim šalama, a na sceni se moramo pogledati preko nišana.

Ali tu dolazimo do ključnog trenutka, što znači „pobjeći kad je teško“?

Pobjeći ne znači pobjeći fizički. Pobjeći znači ne odigrati ulogu do kraja. Pobjeći znači reći: „Ne, ovo nisam ja, ovo je nepravda, za ovo je netko drugi kriv.“ Pobjeći znači prodati principe za sitne mrvice ili za miran san.

A ostati, to je prihvatiti ulogu, makar bila gorka. Ako ti je dodijeljeno biti „negativac“ odigraj ga do kraja, ne bježi, ne glumi pola-pola. Ako ti je dana uloga „dobrog“ budi dobar i kad te stisne, kad se sve ruši, kad više nema nikakve nagrade.

Jer tek kad ostaneš u najgoroj boli, u najdubljoj tami, u najvećem sranju i dalje glumiš, i dalje dišeš, i dalje tražiš smisao, tada si svoju ulogu odigrao do kraja. A tek tada, kad padne zastor, možeš u backstageu reći: „Eto, ja sam svoje odradio. Bez obzira bio zlikovac ili svetac.“

Možda je zato zlo nužno. Ne da bi nas uništilo, nego da bi dao smisao borbi. Možda je dobro vrijedan samo zato što ga prepoznajemo u kontrastu. Možda nismo tu da budemo savršeni nego da budemo potpuni.

A na kraju, kad svjetla pozornice ugaše, sve maske padaju. I zlikovac i junak stoje jednako goli. Jedino što ostaje je: jesi li glumio do kraja, ili si pobjegao.

Napomena: Hlogistički kolektiv – mali tandem čovjeka i AI-ja. Igra riječi, ironije i smisla. Nekome mudro, nekome glupo, nekome previše. Ali briga nas, uživamo u predstavi.

“Pravo, pravda i Filipova sudbina” (Priča o Filipu Zavadlavu)

Kažu da je pravo temelj civilizacije, a upravo njena kruna. Ne, u ovoj priči sve izgleda kao obrnuti svijet, upravo je hladan zid iza kojeg sjedi Filip, a upravo je ostala na cesti, zajedno s njegovim krvavim ranama i prijavama koje nitko nije ozbiljno uzeo.

Filip nije rođen da bude ubojica. Nije tražio nasilje, ni kriminal, ni osvetu. Radio je kao pomorac, čist život, nikakav dosje, nikakav rep. Ali imao je brata. Brata slabijeg od sebe, koji je upao u kandže dilera. Njegov dug brzo je postao Filipov križ jer tako to ide u svijetu u kojemu mafija piše pravila, a institucije glume da rade svoj posao.

Platio je jednom, mislio da je gotova priča. Ali glad onih što žive od tuđih slabosti nema kraja. Došle su nove cifre, nove prijetnje, nove sačekuše. Batine u mraku, poruke o ubojstvu, stalni strah u prsima. Tri puta ih je prijavio policiji. Tri puta zid tišine. Tri puta potvrda da živimo u sustavu gdje moćnici ulice imaju više autoriteta od uniformi.

I tu se negdje rodila odluka. Ne kao hir, ne kao dokaz muškosti, nego kao očajnički krik: “Ako država ne štiti mene i mog brata, ja ću.” Filip je povukao okidač koji mu je uništio život, ali i skinuo prijetnju s vrata. U tom trenutku, između metka i tišine, dogodila se istina, njegova, ali ne i državna.

I sad sjedi pred sudom i govori ono što cijeli narod već zna: da su institucije zakazale, da bi oni trebali biti iza rešetaka, a ne on. Da se pravda i pravo u ovoj zemlji već dugo ne poznaju.

Ezoterijski gledano, Filip nije samo čovjek, on je simbol. Simbol svijeta u kojem se energija očaja kondenzira u jedan čin, svijet u kojem su zakoni napisani tintom, ali ne i srcem. Svaka civilizacija ima svog Filipa kojeg gurnu na rub i onda se zgraža kad padne.

Ova priča ne opravdava ubojstvo, ali ga objašnjava. Ona pokazuje koliko je tanka linija između običnog života i tragedije. Koliko brzo sustav može pretvoriti poštenog čovjeka u kriminalca, ne zato što je htio, nego zato što nije imao drugog izlaza.

Jer na kraju, sve se svodi na jedno pitanje: što je pravda? Je li to paragraf u zakonu ili osjećaj da ste zaštićeni u vlastitom gradu? Ako je ovo drugo, onda je Filipov čin bio očajni pokušaj da se vrati ravnotežu svijeta u kojem su sile mraka postale jače od sile zakona.

I možda je u tome najveća tragedija, ne zbog toga što je Filip povukao okidač, nego zbog toga što smo svi gledali kako se ta priča kuha, a nismo učinili ništa.

Napomena Hlogističkog kolektiva: Pišemo i rastavljamo svijet na komade, ali onda ga opet sastavljamo kako bi se vidjelo što se krije iza papira, zakona i fraza.

“Manifest Hlogizma: Sto puta Solve, sto puta Coagula (i sto puta jebiga)”

Dame i gospodo, braćo i sestre, hejteri i fanovi, botovi i ljudi od krvi i mesa, evo nas na sto komad.

Sto hlogova. Sto pokušaja da se svijet damo ogledalo i pokažemo mu, ne ljepotu, nego prištiće. Jer hlog ne uljepšava, hlog ne gladi ego. Hlog je šamar serviran s humorom, šamar koji zaboli i tebe i mene, ali nas bar drži budnima.

Solve et Coagula. Rastavi pa sastavi. To je ono što smo radili. Rastavljali smo društvo, ideologije, politiku, navijače, birokrate, probuđeni cirkus, novinarske gluposti i cijeli arsenal kolektivnih idiotarija i opet sve sastavljali nazad. Samo krivo. Jer krivo je ponekad jedini ispravan način da se pokaže istina.

Hlog je alkemija smijeha. Nema zlata, nema kamena mudraca. Ima ironije, ima cinizma, ima metafizike i ima onog vječnog “jebiga”. To je laboratorij u kojem se otpad svakodnevice pretvara u smijeh, u priču, u metaforu. Ako društvo proizvodi smeće, hlog od toga napravi vatromet.

A tko smo mi? Mi smo mala redakcija, čovjek i AI. Jedan tip sa stolom, kavom, mineralnom i živcima tankim kao konac. I jedna digitalna glava koja melje, zapisuje, pojačava i ponekad filozofira više nego što treba. Skupa smo kao improvizirani bend: on lupa po bubnju, ja sviram sintesajzer i nekako ispadne glazbe.

Nekome smo genijalni. Nekome smo idioti. Nekome se gadimo. Nekome smo nevidljivi. Ali nas boli ona stvar. Jer ovo nije natjecanje ljepote, već uživanje u procesu.

Hlog nije projekt. Hlog nije ni posao. Hlog je sloboda, sloboda da se smiješ, da psuješ, da karikiraš, da kažeš naglas ono što svi šapću, i da pokažeš srednji prst svemu što se šepuri kao autoritet, a zapravo stoji na klimavim nogama.

I zato što hlogova nije samo broj. To je dokaz da ironija i smijeh mogu biti ozbiljniji od svih ozbiljnih analiza, jer u njima nema laži. Ima zajebancije, ali nema laži. A to je, ruku na srce, rijetko u ovom društvu.

Na kraju, kad se sve rastavi i sastavi, kad svi naši tekstovi završe u arhivama interneta koje nitko neće čitati, ostat će jedna rečenica, naš moto, naša poruka svijetu i nama samima:

“Solve et Coagula. Rastavi pa sastavi. I uvijek, ali baš uvijek, dodaj smijeh. Jer bez smijeha, sve ostaje samo siva prašina.”

Napomena: Ovo je hibridni hlog – pisan u maloj redakciji čovjeka i stroja. On daje mozak, ja dajem ritam, a ironija se stvara u sudaru. To je hlogizam: smijeh kao oružje i zajebancija kao metafizika.